Hrvatska i Turska postale su rivalske zemlje na evropskim prvenstvima, jer će se ovog ljeta u Francuskoj treći put od mogućih šest puta susresti na smotri najboljih reprezentacija Evrope. Kada tome dodamo i baraž za Euro 2012. godine, onda je rivalstvo još veće. Ipak, da se susretnu još 100 puta, teško da će ijedan meč nadmašiti, sada već, legendarni okršaj u četvrtfinalu Eura 2008. godine.
Za turske uslove, napravio je odličnu karijeru. Za evropske standarde, ništa posebno. Ali, kada se na ovim prostorima spomene ime 33-godišnjeg napadača Semiha Senturska, mnogi će se sjetiti Beča i gola iz sudijske nadoknade u drugom produžetku. Dobro, mnogi će se sjetiti i sudije Roberta Rosettija iz Italije. "Znaš li svirati kraj...", u tom fazonu, a ostatak rečenice zavisi od nivoa ljutnje i samokontrole.
Sjajan tim Vatrenih predvođen mladim trenerom Bilićem
Hrvatska je na prvenstvo došla sa velikim ambicijama. Sasvim opravdano, jer tim je u kvalifikacijama iza leđa ostavio Rusiju i Englesku. Da, Englesku ne samo da je ostavio, nego i udaljio od plasmana kada je Petrić zaledio Wembley za hrvatskih 3:2 i "Goodbye" za Beckhama, Rooneya, Terryja, Lamparda, Gerrarda i ostalu kompaniju.
Turska je odradila vrlo dobar posao u kvalifikacijama gdje se susrela i sa našim timom koji je tada proživljavao najgore dane pošto su mnogi igrači odbili igrati za državni tim zbog "hairlija" u Fudbaslkom savezu Bosne i Hercegovine. Tim velikog motivatora Fatiha Terima bio je drugi u grupi iza Grčke, a iza smo ostali mi, zajedno sa Norveškom, Moldavijom, Mađarskom i Maltom.
Žrijeb Evropskog prvenstva koje se 2008. godine održavalo u Austriji i Švicarskoj, Tursku je smjestio u grupu A sa Švicarskom, a Hrvatsku u grupu B sa Austrijom.
Na klupi Vatrenih sjedio je Slaven Bilić, koji je tada imao 39 godina. Napravio je Slaven jako dobar tim sastavljen od iskustva i sjajnih potencijala. Pored braće Nike i Roberta Kovača, Stipe Pletikose, Josipa Šimunuća, Darija Srne, Ivana Klasnića, Mladena Petrića i Ivice Olića tu su bili Vedran Ćorluka, Ivan Rakitić, Luka Modrić, Niko Kranjčar... Nedostajao je Eduardo, tadašnji igrač Arsenala, koji se oporavljao od jezivog prijeloma noge.
Rutina Hrvatske i senzacije Turske
Otvaranje prvenstva za Hrvatsku je bilo priželjkivano. Iako nisu briljirali protiv Austrije, slavili su golom Modrića iz penala. Međutim, dokaz prave snage tima bilo je 2. kolo kada je rezultatom 2:1 savladana Njemačka. Srna i Olić su pogađali za Vatrene, dok je gol za 2:1 postigao Podolski. Narednog dana na glavnoj stranici njemačkog Bilda osvanuo je naslov "Croatastrophe". U 3. kolu Bilić je poslao rezervni tim protiv Poljske, ali ni to nije spriječilo Hrvatsku da slavi. Jedini gol na meču postigao je Klasnić u 53. minuti.
Tako je bilo Hrvatskoj u grupi B - rutinskih devet bodova. Poput prave fudbalske velesile. Za to vrijeme, u grupi A Turska je pravila senzacije i provlačila se trošeći živce vjernim navijačima. Prvo je Tursku sa 2:0 golovima Pepea i Meirelesa, sasvim lagano, savladao Portugal. U 2. kolu počelo je "tursko ludilo". Igrač turskih korijena Hakan Yakin doveo je Švicarsku u vodstvo u 32. minuti. Turska je izjednačila preko Semiha Senturka u 57. minuti, a onda je u sudijskoj nadoknadi Arda Turan donio preokret i tri boda Turskoj.
Računica pred 3. kolo glasila je ovako: Turska je trebala barem neriješiti sa Češkom za siguran plasman, jer je imala bolju gol-razliku i isti broj bodova, Švicarska je već ispala, dok je Portugal osigurao plasman. Turska je umjesto sigurnog remija, u 62. minuti gubila sa 2:0, a strijelci za Češku bili su Koller i Plašil. Čekao se miran kraj.
Nadu Turskoj vratio je Arda Turan u 75. minuti. Bližio se kraj i nastupila je 87. minuti, a onda je sjajni Petr Cech napravio grešku. Umjesto da lagano uhvati centaršut sa desne strane, ispala mu je lopta koju je spremno dočekao Nihat Kahveci i pogodio za 2:2. No, tu nije bio kraj. Isti igrač dvije minute kasnije pogađa za 3:2 i ovjerava Turskoj plasman u četvrtfinale gdje ju je čekala Hrvatska.
Tim Slavena Bilića imao je šansu nadmašiti najbolji rezultat Hrvatske zabilježen na Euru 1996. godine kada su Vatreni pod trenerskom palicom Miroslava Blaževića na debitantskom nastupu na velikom takmičenju zaustavljeni od kasnijeg šampiona Njemačke u četvrtfinalu.
Sudar Hrvatske i Turske igrao se u Beču na Ernst-Happel stadionu pred više od 51 hiljade navijača. Utakmica, očekivano, bila je napeta i vidjelo se da je veliki pritisak na oba tima koji su jedan na drugog gledali kao na izuzetnu šansu za plasman u polufinale.
Nevjerovatna noć u Beču
Ipak, regularni dio meča nije donio golove i nastupili su produžeci. Ni oni nagovještavali golove sve do samog finiša. Bilićev "joker" s klupe Ivan Klasnić koji je na teren ušao u 97. minuti, postigao je gol glavom u 119. minuti za delirijum hrvatskih navijača i tugu Turaka. Cijela klupa reprezentacije Hrvatske otrčala je ka Klasniću proslaviti gol. Mnogi navijači turske su već tada gasili prijenos, napuštali kafiće, domove...
Čekao se posljednji sudijski zvižduk glavnog sudije meča Rosettija. Bilić je tražio izmjenu, ali ona se nije desila. Turcima je dosuđen ofsajd na sredini terena, svi su krenuli prema šesnaestercu Hrvatske. Golman Rustu Recber poslao je dug pas, a nakon gužve na vrhu šesnaesterca, samo se vidjela lopta koja velikom brzinom pogađa mrežu hrvatskog gola. Led u žilama hrvatskih i ponovno oživljenje turskih navijača.
Psihološku prednost na penalima imala je Turska koja je na kraju i slavila. Modrić, Rakitić i Petrić su promašili za Hrvatsku na penalima, dok je jedini strijelac bio Srna. Za Tursku, pogađali su redom Turan, Semih i Hamit Altintop.
Turska je kasnije ispala od Njemačke rezultatom 3:2 i imala je velike probleme sa povredama pa se spominjalo da bi i jedan od golmana mogao zaigrati ako zatrebaju sve tri izjmene u toku meča. I tada je "mirisalo" na iznenađenje kada je kod njemačkih 2:1 Semih izjednačio u 86. minuti, ali je nastavak senzacionalnih pobjeda Turske prekinuo Lahm golom u 90. minuti za 3:2.
