Osmansko Carstvo

Osmansko Carstvo (na osmanskom turskom: دولتِ عَليه عُثمانيه, Devlet-i Aliye-i Osmaniye, što znači "Osmanska Uzvišena Država"; na modernom turskom: Osmanlı Devleti, "Osmanska država," ili Osmanlı Imparatorluğu, "Osmansko carstvo", drugi nazivi Otomansko i Tursko Carstvo) je bilo tursko carstvo na Bliskom Istoku, koje je na vrhuncu moći kontroliralo teritorije u današnjoj Turskoj, jugozapadnoj Aziji, sjevernoj Africi i jugoistočnoj Europiizmeđu 14. i 20. stoljeća. U 16. i 17. stoljeću, Osmansko Carstvo bila je jedna od najjačih država na svijetu.


Politički ustroj

Državna mašinerija

Neke od karakteristika osmanlijske države nisu se promijenile bez obzira na njenu višestoljetnu dugotrajnost.

U diplomatskim krugovima, za carstvo se često upotrebljavala riječ Divan. Divan je inače bio carski savjet koji se sastajao u dijelu carskog dvora, saraja, poznatom kao Bâb-i-âlî (بابِ علی , "velika vrata") ili Topkapı ("topovska vrata"); ovdje su osmanski sultani dočekivali strane izaslanike i ambasodore.
Sultani


Osmanlijski sultan bio je službeno jedini upravnik i vladar carstva.

Mada su prvi osmanlijski vladari nosili naslov bega (bey), time priznavajući suverenitet Seldžučkog sultanata,Murat I. je bio prvi Osmanlija koji je ponio naslov sultana, tj. "cara" ili "kralja." Padom Carigrada, 1453., država je uveliko stala na put postanka moćne carevine, tako da je Mehmed Osvajač zaista postao njen prvi istinski car, odnosno padišah.

Od 1517. naovamo, osmanski sultan je istovremeno bio i kalif islama, tako da je Osmanlijsko carstvo od ove godine pa do sve do svog raspada, 1922. (odnosno do ukidanja kalifata, 1924.), u stvari bilo i kalifat, tj. islamska vjerska država.
Državno uređenje

Ulaz u Visoku Portu

Iako je osmanska država prošla kroz niz uređenja i preuređenja, neke od glavnih struktura su ostale neizmijenjene. Uvijek je postojao netko ko je bio potpuno odgovoran za upravu države, tj. sultan carevine. Odluke je uvijek razmatrao divanski savjet, dok je konačnu riječ uvijek imao sultan. U začecima carstva, ovaj savjet su činili plemenski starci. Kasnije je on promijenjen tako da je uključivao vojne profesionalce i mjesne viđenije ljude (elitu), poput vjerskih i političkih savjetnika visokog staleža. Članovi divana su nazvani veziri (ministri), kojima je nešto kasnije počeo da predsjedava Veliki vezir (premijer), preuzimajući neke od sultanovih odgovornosti.

Visoka Porta je bio sultanov otvoreni dvor, nazvan po vratima na ulazu u glavne urede Velikog vezira, gdje je sultan primao strane izaslanike. Vremenom, Veliki vezir je postao jednako važan ili čak važniji od samog sultana.

Od 1908., država je bila ustavna monarhija, u kojoj je sultan izgubio isključivu izvršnu moć, s parlamentom koji su sačinjavali predstavnički poslanici iz provincija.
Sastavni dijelovi države

Podrobniji članak o temi: Upravna podjela Osmanskog Carstva

Vojska

Početak 16. stoljeća je doba najvećeg uzleta turske sile u povijesti. Mnogobrojni ratovi bili su utkani u tkivo turske politike, ne samo šerijatskom obvezom borbe protiv nevjernika, nego i iskonskom agresivnošću turskih nomada željnih osvajanja i plijena. No to možemo objasniti i socio-psihološkim razlozima. Osmanski imperij imao je golemi vojni aparat. S njim je mogao vrlo učinkovito osvajati zemlje po želji, a nije mu odgovaralo dugo razdoblje mira jer bi se profesionalna vojska vična samo ratnom zanatu ubrzo pobunila. Stalnim ratovima održavali su ih u “kondiciji”.

Slijedeći na popisu razloga i neizbježna vjerska komponenta, naime, Islam propovjeda “sveti rat” protiv svih nevjernika tzv. Džihad. To obvezuje sve muslimane da sudjeluju u borbi, a ujedno im daje i moralno opravdanje za gotovo sve što se u tom ratu učini. Kuran, sveta knjiga muslimana obećava ulazak u Dženet, raj za onoga koji pogine u borbi za vjeru. Svi ti čimbenici utjecali su na stvaranje carstva od Perzije i Egipta na jugu do Mađarske na sjeveru, i na moru od Tunisa doKrima, ali su i sudbinski utjecali na oblikovanje karte Europe i, čini se, zauvijek obilježili naše hrvatske prostore.

Početkom 16. stoljeća Turska vojska poprima goleme razmjere, ali je i dalje u čvrstim rukama sultana, činovničkog i vjerskog vodstva. To je savršeni stroj za ispunjavanje njihovih političkih ciljeva.

U osnovi turska vojska sastoji se od dva sastavna elementa:

To su centralna vojska visoke porte. Profesionalna, visoko motivirana i dobro plaćena vojska s vrlo zamršenom zapovjednom linijom. "Srce" tog dijela vojske sujanjičari (yeni-Cery – nova vojska Tur.), vojnici pješaci novačeni kao djeca dankom u krvi. Ta osnovna postrojba centralne vojske bila je, prema mišljenju stručnjaka, najbolja vojska ili vojna postrojba svoga vremena.

Drugi, puno manji dio centralne vojske činili su Psetari (Šekbani). Tako su se nazivali zbog svog osnovnog i prvotnog zadatka da za sultana idu u lov, vode i uzgajaju pse. Kada znamo kakav su status imali lovački psi, rasni Arapski Saluki-hrtovi, onda nam je jasna i visoka pozicija Šekbana). Tijekom srednjeg vijeka ta je postrojba evoluirali u sultanovu osobnu tjelesnu stražu i “ interventne postrojbe “ u slučaju pobune ili nereda u samoj prijestolnici. Mali ali ne i nevažan dio centralne vojske činili su spahije, oko 6000 dobro naoružanih jurišnih teških konjanika koji nisu potpadali pod zakon Timara (lenskog zemljoposjeda) nego su bili smješteni uvojarnama i dobivali redovitu mjesečnu plaću. Od spahija iz pokrajina razlikovali su se po mnogo bogatijoj i jednoobraznoj odori.

Slijedeći su bili topnici (TOPČU) a posebno cijenjeni rod vojske bio je oružari. Oni su proizvodili, održavali i čuvali oružje, streljivo i barut. Bili su visoko cijenjeni u društvu i općenito rijetko su se viđali u srcu bitke, bili su za ondašnje prilike vrlo obrazovani ali i fanatično odani sultanu i Visokoj porti. Prema arhivskim izvorima procijenjuje se da je efektiva te centralne vojske bila oko 30 000 ljudi stalno pod oružjem i svakog trenutka spremnih za akciju.

Drugi neizostavni dio vojske Visoke Porte bila je pokrajinska vojska. Iako slabije naoružana nego centralna, i daleko lošije obučena, često je bila presudna u bitkama prije svega zbog svoje brojnosti. Naravno kao i druge vojske imali su svoje elitne trupe, pješačke masovne trupe i trupe posebne namjene, opskrbe, tvrđavske posade i izvidnike.

Na prvom mjestu izdvajaju se spahije (ispahy). To je teška oklopna feudalna konjica vrhunske kvalitete prema mjerilima onog doba.

Sustav dojave bio je sličan američkom pony-expressu. Jedan glasnik mijenjao je konja na svakih 50 km u sarajima i mogao za enormno kratko vrijeme obavijestiti ogroman broj ljudi. Postojao je i sustav golubova pismonoša kojeg su Turci preuzeli od Bizanta. Kad vojska krene na odredište usput im se pridružuju lokalne postrojbe gdje im je najzgodnije.
Povijest

Promjena teritorija Osmanskog Carstva kroz povijest

Osmansko Carstvo osnovalo je pleme Turaka Oguza sa zapadnih područja današnje Turske, kojima je vladala Osmanska dinastija. Carstvo je doseglo vrhunac pod vlašću Sulejmana I., koji je velikim brojem vojnih pohoda proširio carstvo na zapad, istok i jugoistok. Do prekretnice u ratu s europskim državama došlo je s velikim osmanskim porazom kod Beča 1683. Iako se u sljedećem stoljeću ratna sreća mijenjala, s izgubljenim i ponovo osvojenim pokrajinama, carstvo je općenito bilo u defenzivi. U 19. stoljeću carstvo postaje samo jedna od sila u sukobima okoBalkana i drugih područja, u kojima sudjeluju Rusija, Austrija, Engleska i Francuska. Na Balkanu, kao i u samoj Turskoj, budi se nacionalizam. Početkom 20. stoljeća Mladoturci traže reforme. U 1. svjetskom ratu carstvo gubi sve posjede osim Turske. Kemal Atatürk službeno proglašava republiku 29. listopada 1923., a zadnji sultan zauvijek napušta zemlju.
Počeci

Osmansko Carstvo osnovalo je pleme Turaka Oghuza sa zapadnih područja današnje Turske, kojima je vladala Osmanska dinastija.

O povijesti Osmanlija prije XIII. stoljeća još je mnogo toga nepoznatog. Opće je prihvaćeno da je osnivač osmanske države, tj. kasnijeg Osmanskog Carstva, bio Osman, sin Erthogrula, jednog od turkmenskih vođa. Otac Erthogrul dobio je kao gazija od seldžučkog sultana Alaldina II feudalne posjede i zemlje zvane bejlik (beylik) ili emirat, sa sjedištem u gradu Sogutu, na bizantskoj granici unutar Male Azije. S pripadnicima jednog broja svog turkmenskog plemena čuvao je granicu i, kao i druge gazije, vodio prepade na bizantski teritorij. Te posjede naslijedio je njegov sin Osman.
Sulejman I.[uredi VE | uredi]

Razdoblje vladavine Sulejmana I. (1520-1566) može se smatrati vrhuncem moći Osmanskog carstva. Osmanski i turski povijesni tekstovi dali su mu nadimak "Kanuni"(zakonodavac) zbog njegovih zakonika o upravljanu zemljom i financijama, dok je u Europi nazvan "Veličanstveni". U vrijeme njegove vladavine ostvareni su majstorski arhitektonski zahvati Mimar Sinanija. Glasio je i kao najveći mecena od svih osmanskih vladara. Velikim brojem vojnih pohoda proširio je carstvo na zapad, istok i jugoistok.
Jesen carstva[uredi VE |

Porta je 1683. ponovo pokušala osvojiti Beč. Ono što nije uspjelo još prije 150 godina u vrijeme procvata Osmanskog carstva, sad se u vojnom pohodu Kara Mustafe protiv Jana III. Sobjeskog pretvorilo u katastrofu i dovelo do prekretnice u obračunavanju s europskim državama. Kad su nakon ovog poraza postale vidljive sve vojne slabosti Osmanlija, na poticaj Pape počela je djelovati Sveta Alijansa Habsburgovaca, Venecije i Poljske s napadom na Osmansko carstvo na više frontova. Nakon teških poraza kod Mohača (1687.), Slankamena (1691.) i Sente (1697.) morali su Mirom u Srijemskim Karlovcima prihvatiti gubitak Mađarske,Dalmacije, Podolja i Peloponeza. U igru je kao protivnik na sjevernoj granici ušla i Rusija. Car Petar I. postavio si je kao važan cilj izlazak na Crno more, što je i dobio1695. mjestom Azov na Donu.

Vanjski problemi izazvali su i unutrašnje. 1687. je zbog vojnih poraza svrgnut Mehmed VI. 1703 dolazi do krvavog incidenta u kojem su ustanici ubili šeika Fejzulaha i svrgnuli Mustafu II..

Iako je Osmansko carstvo sve više prelazilo u defanzivu, njegova vojna snaga je još uvijek bila vrlo velika. 1711. je strahovito potukao rusku vojsku u bitci na Prutu i zauzeo luku Azov. Ni danas nije sasvim jasno zašto ta pobjeda nije bolje iskorištena. Nakon što je moldavski vojvoda Dimitrije Kantemir prešao na rusku stranu, Osmanlije su na sve upravne položaje u Moldaviji i Vlaškoj postavili Grke iz Carigradske četvrti Fanar koji su već duže vrijeme kao prevoditelji igrali važnu ulogu u politici. To je trajalo sve do polovine 19.stoljeća, a u dunavskim vojvodstvima se to razdoblje nazivalo fanarotska vladavina. Bili su uspješni i u sukobima s Venecijom pa su 1715. ponovo dobili Peloponez.

Nakon što se udružila s Austrijom, Rusija 1736. počinje rat s Osmanskim carstvom. Nakon početnih neuspjeha, i taj je rat završio pobjedom Osmanlija, pa su mirom sklopljenim u Beogradu vratili sjevernu Srbiju i Malu Vlašku. Ovom je svakako doprinijela modernizacija Osmanske artiljerije u čemu je značajnu ulogu imao Ahmed Paša, Comte de Bonneval. Sve u svemu, ti skupi ratovi i veliki gubici u njima tijekom tri desetljeća, nisu doveli do značajnih teritorijalnih promjena. Nakon osmansko-ruskih ratova slijedilo je razdoblje mira dugo kao nikada do tada.
Rusko-osmanski ratovi
Podrobniji članak o temi: Rusko-turski ratovi
Tijekom rata 1768. do 1774. protiv Rusije Osmansko je Carstvo moralo prihvatiti kao činjenicu da je izgubilo svoj položaj velesile. Rusija je 1770. premjestila svojumornaricu s Baltika u Sredozemlje i uništila osmansku mornaricu na sidrištu. Nakon mira iz Kučuk Kajnardžija Osmansko carstvo je moralo dati nezavisnostkrimskom kanatu (koji je već nakon nekoliko godina postao ruska provincija), dijelove sjevernog Kavkaza ustupiti Rusiji, a Bukovinu Austriji.

Ni jedna strana nije namjeravala ostati na zatečenim pozicijama. Carica Katarina II. je razradila tzv. "Grčki projekt" kojim bi Bizantsko carstvo oživjelo kao ruski vazal, dok bi ostale dijelove Osmanskog carstva između sebe podijelili Rusija, Austrija i Venecija. Međutim, Venecija i Austrija nisu pokazali zanimanje za taj projekt. 1783. je Rusija anektirala Krim i počela s njegovim privrednim razvijanjem. Četiri godine kasnije je carica krenula sa Grigorijem Potemkinom (Potemkinova sela) u inspekciju na Krim, što je bila izrazita demonstracija moći. Osmanlije, koji su ionako namjeravali vratiti područja izgubljena u prethodnom ratu, još iste godine su objavili rat Rusiji. Nakon početnih uspjeha crnomorske flote bili su mirom od 1791. prisiljeni napustiti dodatna područja, ovaj put teritorij između Dnjepra i Južnog Buga.
Reforme[uredi VE |

Selim III. je iz ovih poraza izvukao pouku i krenuo s provođenjem reformi uprave i vojske. Uz pomoć europskih savjetnika pokušao je pored janjičara oformiti nove trupe. Njegov plan da postepeno janjičare prevede u te nove trupe izazvao je pobunu čiji je vrhunac bio, da su ga 1807. svrgnuli s prijestolja. Slijedili su dramatični događaji. Selimov rođak, Bajraktar Mustafa, krenuo je u planirajući ga ponovo postaviti za sultana ali je zakasnio. Selim je u međuvremenu već bio zadavljen. Preostalo mu je jedino da Mustafu IV., kojeg su postavili janjičari, zamijeni Mahmudom II. koji je jedva izbjegao da i njega ubiju. Zauzvrat, Mahmud je postavio Bajraktara Mustafu za Velikog vezira i nastavio započete reforme izbjegavajući pri tome direktne sukobe s janjičarima. Već sljedeće godine je ponovo došlo do pobune. Kako bi izbjegao da ga svrgnu ponovo u korist Mustafe, dao ga je ubiti.
Nacionalizam

Upravitelj Egipta u razdoblju od 1805. do 1848. Muhamed Ali Paša je postepeno prigrabio svu vlast, i sistematski dao likvidirao utjecajne mamelučke emire. Pomoću provedenih reformi Egipat je uskoro na raznim područjima nadmašio središnji Carigrad. Muhamed je i zasnovao dinastiju koja je trajala sve do polovine 20. stoljeća.

Kroz čitavo 19. stoljeće kao značajan problem osmanskog carstva provlačio se nacionalizam koji se budio u osvojenim zemljama. Prvo su se, 1804., pobunili Srbi i do 1830. su se izborili za vrlo veliku autonomiju. Osim toga, i fanariotska vladavina u Dunavskim vojvodstvima (Vlaška) je 1826. završila.

Podržan od nekih Europljana, ponovo je oko 1820. osnažio i grčki pokret za nezavisnost. S tim u vezi, Osmanlije su se sreli sa specifičnim problemom. U upravi carstvom sudjelovali su utjecajni Grci (Fanarioti) koji su dijelom simpatizirali ovaj pokret u Grčkoj. U ratu 1826. Mahmud je bio prisiljen pozvati u pomoć Egipatsketrupe omrznutog Muhameda Ali Paše Egipatskog. Uprkos određenim uspjesima vojske Ali Paše, Osmansko carstvo je 1830. bilo prisiljeno dati Grčkoj neovisnost.

Ovaj primjer pokazuje, da je da je Osmansko Carstvo postalo loptica u igri europskih sila. Tzv. "Orijentalno pitanje" postalo je trajnom temom diplomacije tog vremena. Ruski interes je bio slobodan pristup Sredozemlju preko Crnog mora i kroz Dardanele. Uz to, Rusi su se na Balkanu umiješali u događanja kao zaštitnici svoje pravoslavne "braće u Kristu". Austrija kao i Engleska i Francuska su u tome vidjela pokušaj ruske ekspanzije u područje koje su smatrali svojom interesnom sferom pa su stoga bile sklone podržati opstanak oslabljenog Osmanskog carstva.

To je dovelo do toga, da su se savezi raskidali i sklapali sukladno trenutnim interesima. Tako su u Krimskom ratu, izazvanom ruskim osvajanjem Vlaške i MoldavijeFrancuzi i Englezi sudjelovali na strani Osmanlija. Pariškim mirom je područje južne Besarabije u delti Dunava (oko četvrtine ukupne površine) s okruzima Cahul,Bolgrod i Ismail ponovo vraćeni kneževini Moldaviji koja je bila pod vrhovnom upravom Porte, a Crno more je demilitarizirano.
Tanzimat[uredi VE | uredi]

Podrobniji članak o temi: Tanzimat


Novo razdoblje reformi (1838.-1876.) usko se veže uz ime Velikog vezira Mustafe Rešid Paše kao i kasnije Ali Paše i Fuad Paše. Mjere su postale poznate pod imenom "Tanzimat-i Hayrire" (blagotvorni novi red) i događaju se u vrijeme vladavine sultana Abdul Medžid I.a i Abdul Aziza. Mjere dovode nemuslimane u jednak položaj s Muslimanima, potpuno mijenjaju pravosudni sistem i uvode opću vojnu obavezu.

Sa reformama koje su zahtijevale velike europske sile - a vezano uz industrijsku zaostalost - rastu gospodarski problemi. Trgovačkim ugovorima (nazvanim "kapitulacija") je tržište Osmanskog carstva otvoreno europljanima, a uvozne carine su bile niže od izvoznih. Zbog nedovoljne konkurentnosti osmanlijskih zanata Osmansko carstvo postaje izvoznik sirovina a uvoznik europskih roba.

Za to vrijeme nemiri na Balkanu nikako nisu prestajali. Nakon rata sa Srbijom sazvana je međunarodna konferencija u Carigradu kako bi se raspravilo o budućnosti Balkana. Kako bi pokazao svoju spremnost za reforme, Abdul Hamid II., koji je u međuvremenu pobunom došao na vlast, je najavio donošenje ustava kojim bi se uveo parlamentarni sistem.

Velike sile su na konferenciji tražile nezavisnost dvaju provincija na bugarskom području, kao i za Bosne i Hercegovine. Kad je Porta odbila taj prijedlog, Rusijaobjavljuje rat, osvaja Edirne i napreduje prema Carigradu. Druge europske sile su ponovo osjetile ugroženim svoje interese, a i prijetio je širi europski rat, 1878. je organiziran Berlinski kongres čiji je glavni inicijator bio Otto von Bismarck. Na kongresu Srbija i Crna Gora dobivaju nezavisnost, a Vlaška i Moldavija koje su od ranije bile u personalnoj uniji udružuju se u samostalnu državu Rumunjsku.
Abdul Hamid II.

Podrobniji članak o temi: Abdul Hamid II.


Abdul Hamid je opozvao svoje unutrašnjopolitičke reforme. Midhat Paša, tvorac Ustava, je smijenjen a Parlament raspušten. Razdoblje vladavine Abdul Hamida obilježava tiranija i špijuniranje, a on kao Sultan ima, u stvari, svu vlast. Sad Porta dospijeva u potpunu financijsku ovisnost o europskim silama. Nakon što je objavljen državni bankrot, Dette publique preuzima veći dio uprave državnim financijama a europski kapital nesmetano prodire u zemlju. Interes kapitala se koncentrira na izvore sirovina u Iraku i poduzima velike projekte, kao što je gradnja Bagdadske pruge. Tu na scenu stupa Njemačko Carstvo koje je, najkasnije s Berlinskim kojgresom, postalo važan partner Osmanskog carstva.

Početkom 20. stoljeća posnovo jača unutrašnja opozicija, posebno pokret Mladoturaka. Suočena s opasnošću vojne pobune, Porta je bila prisiljena 1908. ponovo staviti na snagu Ustav.
Mladoturci

Podrobniji članak o temi: Mladoturci
Bugarska je iskoristila nastalu zbrku i s istočnom Rumeliom osnovala nezavisnu državu, a Austrougarska anektira Bosnu i Hercegovinu. Reakcionarne snage su za te velike teritorijalne gubitke optužile vodstvo Mladoturaka i pokušale 1909. izvesti državni udar. Njegov neuspjeh doveo je do smjene Abdul Hamida njegovim bratom Mehmedom. Od sad Sultan ima još samo reprezentacijsku ulogu, dok vladu formira Veliki vezir. Istovremeno, na njegovo imenovanje imaju Mladoturci bitan utjecaj. Izmijenjenim ustavom etablira se parlamentarni sistem.

Mladoturci su slijedili reformski kurs, ali su bili sputavani napetom vanjskopolitičkom situacijom. Osim toga, njihov je nacionalizam imao vrlo ozbiljne posljedice. Tako su u arapskim provincijama kao službeni jezik uveli turski, što je dovelo do toga da su u ratovima koji su slijedili, izgubili podršku stanovništva u neturskim područjima.

Desetljeće vladavine Mladoturaka su obilježili teški ratovi. Prvo su 1911. izgubili Tripoli, uzeli su ga Talijani. Zatim su se u Prvom balkanskom ratu 1912. udružiliAlbanija, Bugarska, Srbija, Grčka i Crna Gora u Balkanski savez protiv Osmanskog carstva koje je time izgubilo gotovo sva europska područja, uključujući i grad Edirne. Međutim, Bugari su već sljedeće godine napali svoje ranije saveznike koji su dobili podršku Osmanlija. Nakon bugarskog poraza, postavljena je granica koja je između Bugarske i Turske ostala neizmijenjena do danas.

Početkom Prvog svjetskog rata su prvo pokušali zadržati neutralnost. Mnogima je bilo jasno, da se moraju prilkoniti jednoj strani kako bi uopće vojno opstali. Tradicionalno su surađivali s njemačkim carstvom, ali su i s nekim silama Antante imali dobre odnose i živu trgovinu. Na poticaj Enver-paše dolazi na kraju do ratnog saveza sa Njemačkom i Austro-Ugarskom, ali kabinet nije u tom odabiru bio jedinstven.

Kako bi ugušili armenski oružani ustanak, osmanska vlada je 24. travnja 1915. počela s uhićenjima, deportiranjem i ubijanjem armenskih civila koji su živjeli uCarigradu i to je bio uvod u ubijanje najmanje 600.000 Armenaca (neki izvori tvrde da je ubijeno do 1,5 milijuna Armenaca). Na taj način ubijene su dvije trećine kršćanskog naroda koji je tisućljećima živio na području Osmanskog Carstva. (Vidi članak Armenski genocid)

Posljedice rata su bile katastrofalne. U Arabiji se nisu imali čime suprotstaviti britanskim snagama. Već 1916. se Husein Ibn Ali (Emir Meke otresao osmanske vlasti i proglasio se kraljem Arabije. Na kraju je priznat kraljem Hedža, dok je preostali dio carstva podijeljen u interesne sfere prema sporazumu Sykes-Picot. Godine 1917.je Balfourovom deklaracijom dio Palestine obećan Židovima kao "nacionalna domovina". Zbog Oktobarske revolucije i mirovnim ugovorom iz Brest-Litovska je doduše Rusija izašla iz rata, ali pobjedničke snage su u studenom 1918. zauzele veliki dio nekadašnjeg Osmanskog carstva. Mladoturski "triumvirat" od Kemal Paše, Talat Paše i Enver Paše se raspao, i pobjegao. Nakon što je iste godine umro Mehmed V., naslijedio ga je njegov brat Mehmed VI.. On je bio politički sasvim ovisan o pobjedničkim silama, pa je nakon ukidanja Sultanata u studenom 1922. napustio Carigrad.
Nastanak moderne Turske[uredi VE |

Podrobniji članak o temi: Turska
Došlo je do otpora okupacijskom režimu. Pri tome je istaknutu ulogu imao Mustafa Kemal Paša (kasnije mu je turski parlament dodijelio dodatak imenu Atatürk ("otac Turaka"). Uskoro se na nezaposjednutim područjima pod vodstvom Kemalovog pokreta formirala "protuvlada". Na izborima provedenim 1919. pokret osvaja dvotrećinsku većinu i sjedište seli u Angoru (danas Ankara) sjedište svoje "protuvlade". U travnju 1920. se tu konstituira "Velika turska Nacionalna skupština". Nova je vlada njegovala dobre odnose sa, u međuvremenu, boljševičkom Rusijom a Francuska, koja je imala mandat nad južnim dijelom centralne Anatolije, ju je praktično priznala.

1920. je Porta ratificirala od Sultana ranije potpisan ugovor iz Sevresa kojim je turskoj državi oduzet suverenitet, ali ga Ankara nije priznala. Došlo je do nacionalnog oslobodilačkog rata. Pri tome su prvo protjerane grčke trupe, a zatim je u tzv. Maloazijskoj katastrofi prije svega u Smirni (od tada turski Izmir) svo većinsko grčko civilno stanovništvo koje je tu živjelo tisućljećima pobijeno ili protjerano.

Uspjesi Kemalovih pristalica doveli su do gorkog gubitka ugleda vlade Sultana Mehmeda VI. U pregovorima o ugovoru u Lozani sudjelovali su i Kemalovci, što je bilo ravno međunarodnom priznanju. 23.listopada 1923. je Ankara proglašena glavnim gradom, a 29. listopada je i službeno proglašena Republika. Kemal Paša je postao predsjednik države, a Ismet Paša predsjednik vlade novoosnovane Republike. Zadnji Sultan Mehmed VI. i svi članovi Osmanske dinastije morali su zauvijek napustiti zemlju.
Osmanlijsko-hrvatski odnosi[uredi VE | uredi]

Podrobniji članci o temama: Turska Hrvatska, Hrvatske zemlje pod osmanskom vlašću, Hrvatsko-osmanski ratovi, i Mletačko-osmanski ratovi

Prvi susreti Osmanlija i Hrvata

Osmansko Carstvo 1481.-1683.

Srednjovjekovno Bosansko Kraljevstvo je prvo od svih zemalja u kojima su u povijesti obitavali Hrvati došlo u dodir sa Osmanskim Carstvom. Nakon osvajanja istog od strane Turaka-Osmanlija, Turci stvaraju tampon-državu pod vlašću jednog od potomaka bosanske kraljevske obitelji Kotromanić, Matij Kotromanić, kojega Osmansko Carstvo neko vrijeme priznaje kao zakonitoga kralja Bosne i turskoga vazala. Međutim, poslije zauzimanja nekoliko tvrđava, koje su se još uvijek opirale vojnoj okupaciji, Osmansko Carstvo postupno preuzima potpuni vojni nadzor nad zemljom.

Do 1465. godine hercegovački plemić herceg Stjepan Vukčić Kosača čak uspostavlja potpunu prevlast na prostoru Zahumlja i Travunije, ali biva potisnut i povlači se u svoju tvrđavu u luci Novi na južnom Jadranu, koju je osnovao još kralj Tvrtko, gdje i umire 1466. godine, a Novi se od tada, po hercegu Stjepanu, zove Herceg-Novi.
Islamizacija na osvojenim hrvatskim područjima

Podrobniji članak o temi: Stogodišnji hrvatsko-turski rat


Na područjima koje su osvojile osmanlije provodio se postupak islamizacije, što je najvidljivije na području bosanskog sandžaka. Po poreznom registru iz 1520. godine za područje bosanskog sandžaka broj muslimana prešao 45% ukupnog stanovništva,dok nam porezni registar iz 1624. godine govori da u Bosni živi oko 150.000 katolika, oko 75.000 pravoslavaca i čak 450.000 muslimana. Dakle, glavni proces islamizacije je trajao oko 150 godina, i bio je vrlo uspješan. Taj je sandžak radi uspjele islamizacije cijelo vrijeme vladavine Osmanskog Carstva imala povlašten status u odnosu na sva druga područja u njegov sastavu na Balkanskom poluotoku. Feudalna gospoda su ne samo zadržavala svoje posjede nego je imala pravo i nasljeđivanja istih, a kako ćemo kasnije vidjeti domaćimuslimani u Bosni, s vremenom potpuno preuzimaju lokalnu vlast u svoje ruke, što apsolutno nije bio slučaj u ostalim zemljama koje ulaze u sastav Osmanskog Carstva, što nije bio problem ukoliko je vlastela bila odgovarajuće vjere.
Vladajuća klasa je bila islamske vjere, te se na svim prostorima kojima su ovladali polako zbivao proces mijenjanja vjere običnog puka. Razlozi promjene vjere su mnogostruki: manji porezi za muslimane; zadržavanje i dobijanje posjeda; izbjegavanje danka u krvi; izbjegavanje odmazde; oportunizam jer mu je tako više odgovaralo (kako se danas mijenja pripadnost političkoj stranci u ovisnosti tko je na vlasti); prkos; osveta; izbjegavanje kazne; nepovoljni gospodarski uvjeti; jer se imalo "nož pod vratom", odnosno zbog fizičke prisile. Dok se stimulirao prelazak na islam, u isto vrijeme se one koji su se željeli vratititi na kršćanstvo kažnjavalo smrću.
Iz već spomenutih poreznih registara se može vrlo jasno pratiti i jedan drugi proces, a to je širenje pravoslavlja po Bosni i Hercegovini. U srednjovjekovnoj državi Bosni pravoslavlje je šireno među pripadnicima krstjana u Bosni, bez ikakva rezultata. Osim nešto malo pravoslavaca u malom dijelu jugoistočne Bosne, pravoslavlje nigdje drugdje nije uhvatilo korijena među Bosancima, te je u vrijeme srednjovjekovne Bosne ta vjeroispovijest bila krajnje zanemariva pojava u Bosni.
Međutim, po ulasku Bosne u sastav Osmanskog Carstva vidljiv je znatan porast broja pravoslavaca u Bosni, kada se pojavljuju gdje ih do tada nije bilo, što se objašnjava činjenicom da je Osmansko Carstvo imalo blagonaklon stav prema njima u odnosu na katoličko stanovništvo, prvenstveno zbog toga što su osmanlije imale utjecaj na izbor visokog pravoslavnog svećenstva a i sjedište pravoslavne crkve je bilo u Osmanskom Carstvu (Pećka patrijaršija, Carigrad i Atos), dok sa druge strane neprekidno ratuje s velikim brojem katoličkih zemalja, te su tako katolici radije prelazili na pravoslavlje nego na islam zulumčara, odnosno odlazili su jedinom kršćanskom svećenstvu kojem je bilo dopušteno djelovati na tom području. Osim toga, kasnije je pravoslavno svećenstvo imalo povlašten status, pa su isti nastojali nametati se katolicima u Osmanskom Carstvu.

Osmansko Carstvo je zapravo bilo velika vojna organizacija, koju su zanimala samo nova osvajanja i ubiranje poreza, te je njen upravni sustav bio oblikovan za osiguravanje ljudstva za vojsku i novca za njeno plaćanje. Ovaj upravni sustav bio je vrlo revnosno provođen, prvenstveno kroz porezne registre stanovništva iz kojih se mogu točno vidjeti, što se Balkana tiče, dvije stvari: proces prelaženja stanovništva na Islam, jer su ovi porezni registri razvrstavali stanovništvo povjeroispovijesti, a također i to da u regiji nije bilo nikakvog masovnog doseljavanja osmanskih Turaka ili bilo koga drugog, koje bi značajno promijenilo etničku sliku domicilnog stanovništva.

Historija Bosne i Hercegovine

Ovo je članak o historiji Bosne i Hercegovine. Također pogledajte historiju Jugoslavije i historiju Evrope. Ovaj članak je dio serije o historiji Bosne i Hercegovine koja ima posebne, detaljne članake za sve ove teme. Ovaj članak se bavi historijom sa područja današnje Bosne i Hercegovine i bosanske političke jedinice koja je nastala tokom srednjeg vijeka. Bosna i Hercegovina je jedna od historijskih zemalja u Evropi, s gotovo neprekinutom historijom kao geopolitička cjelina od srednjeg vijeka do danas. Između 1180. i 1463. bila je nezavisna kraljevina; od 1580. do 1878. bila je ejalet (najveća teritorijalna jedinica u Osmanskoj Carevini); od 1878. do 1918. "krunska zemlja" u sklopu Austro-Ugarske; a od 1945. do 1992. federalna republika. Prema tome, otprilike 650 od posljednjih 800 godina postojao je na kartama entitet zvan "Bosna".




Ilirsko doba


Glavna stranica: Bosna i Hercegovina za vrijeme Ilira


Područje današnje Bosne i Hercegovine je naseljeno od doba Neolita. U bronzano doba, neolitsko stanovništvo su zamijenili Iliri, narod koji je govorio zajednički indoevropski jezik. Treba napomenuti nekoliko ilirskih plemena na području današnje Bosne i Hercegovine. Glavni od njih, Dalmati, od kojih je vjerovatno nastala riječ Dalmacija, su živjeli širom zapadne Bosne, dok su u srednjoj Bosni bili Desitijati.

Liburni su vjerovatno historijski najpoznatije ilirsko pleme na ovim prostorima. Oni su živjeli u sjeverozapadnoj Bosni i bili su čuveni pljačkaši. Ardani su živjeli južno od Liburna, a Antiari su živjeli još dalje prema jugu. Druga ilirska plemena koje treba pomenuti su Labodi i Daorsi. Migracije Kelta u četvrtom i trećem vijeku prije naše ere su izbacile mnoga ilirska plemena sa bivših teritorija. Ipak, neka keltska i ilirska plemena su se miješali, kao što su Skordisci, mješovito ilirsko-keltsko pleme iz sjevernoistočne Bosne.

Prvi sukobi Ilira i Rimskog carstva su se dogodili 229. godine prije naše ere. U Ilirskim ratovima koji su trajali od tada do 219. p. n. e., Iliri su izgubili dolinu Neretve. U narednih 200 godina, brojne su bune i ustanci Ilira koji su pod rimskom upravom, i jedan takav ustanak je podignut i 6. godine n. e., u okolini Vareša i Vranduka (pod vodstvom Batona i Pinesa) ali je žestokom akcijom Rimljana ugušen 9. godine n. e. u tako da za vrijeme cara Tiberija (9. n. e.), sve ilirske teritorije konačno prelaze pod rimsku upravu.

U primorju i uz donji tok rijeke Neretve pa sve do otprilike rijeke Vojuše (Vjosa) u današnjoj centralnoj Albaniji živjeli su Ardijejci, koji su se bavili i plovidbom, za koju su od strane geopolitičkih neprijatelja prvenstveno romanskog i helenskog svijeta, neopravdano nazivani "piratima", iako su vršili presretanje tuđih, mahom rimskih brodova i kola, radi legitimnog naplaćivanja putarine i vodarine kao vida privređivanja.[2] Ovo je dokaz da su Iliri bili suvereni na teritoriju današnje regije Bosne, koju tako vodeći istraživači Ilira danas nazivaju užom Ilirijom[3].

Grčki historičar Strabon (oko 63. p. n. e. – 24. n. e.) navodi Ardijejce kao jedan od tri najjača ilirska naroda, uz Autarijate i Dardance, i kaže da su se ilirske teritorije prostirale od Panonije preko bosanskih planina do zaliva Rhizon (Risan).Ilirski kralj Agron bio je Ardijejac i u vrijeme njegove vladavine kraljevstvo Ilira bilo je najmoćnije, što ne poriču ni grčki ni rimski istoričari. Bio je sin kralja Pleuratusa i vladao je od 250. do 230. godine p. n. e. Pod Agronom, Iliri su bili na vrhuncu svoje vojne moći, i na moru i na kopnu. Niko od susjeda Ilira u to vrijeme nije ni približno bio toliko moćan. Agronovo kraljevstvo se prostiralo većim dijelom historijskog područja Ilirije uključujući i ostrvo Hvar. Ono što je možda i najbitnije u smislu sticanja objektivnije slike o drevnim Ilirima Agronovog kraljevstva je običajno pravo koje je, sudeći po vladavini Agrona, kultivisalo pravičnost kao sistem vrijednosti. Tako je godine 231. p. n. e. Demetrijus II, Makedonski kralj, zatražio vojnu pomoć od Agrona protiv najezde vojno daleko nadmoćnijeg i mnogobrojnijeg napadača - Etolskih Grka. Agron je bez oklijevanja uslišio molbe makedonskog kralja te su Ilirski ratnici natjerali Etolske Grke u bijeg.

Uprkos opisu Ardijejaca koji su dali drevni rimski i grčki autori, a koji itekako mogu biti pristrasni i neobjektivni, obzirom da su se Iliri generacijama uspješno opirali asimilaciji od strane drevnih Helena a kasnije i Rimljana, nije teško izmedju redova izvući i nešto objektivniji opis Ilira kao naroda








Rimsko doba
Godine 9. godine cijeli je teritorij nakon tamošnje posljednje pobune napokon postao rimskom provincijom naziva Ilirik. Rimski naseljenici, vojnici, i trgovci, su naselili nemali dio Dalmacije i osnovali nekoliko gradova u području što je danas Bosna i Hercegovina. Tako je Blagaj na rijeci Buni sagrađen na temeljima Rimskog grada Bona. Kršćanstvo je već bilo prisutno krajem 1. vijeka. Događaji od 337. do 395. godine su doveli do podjele Rimskog carstva, i provincije Dalmacija i Panonija su uključene u Zapadno rimsko carstvo. Opadanjem Rimskoga carstva u 5. vijeku dolazi do sloma vlasti kada Huni, i kasnije Goti osvajaju Panoniju i Dalmaciju. Kasnije i Goti doživljavaju poraz od strane Istočnoga rimskoga carstva ili Bizanta u Gotskom ratu (535-553). Od tada Bosna će biti dugo vremena u sastavu Bizanta.









Upadi Slavena

Od 6. vijeka započinju prodori Slavena preko rimskih provincija, uz česte pokolje lokalnog stanovništva poput pokolja preko 7000 žena i djece za samo dva dana 548. godine u Draču. U tom naletu propadaju mnogi gradovi, imanja, utvrde i hramovi. Slavenska sila bila je toliko nemilosrdna da je lokalno stanovništvo bilo prinuđeno prihvatati njihov jezik kako bi prividnom asimilacijom privolili slavenske horde da poštede živote stanovništva. Rimski historičar Procopius u zapisima iz 550. godine, označio je Slavene kao neviđene divljake i najveću opasnost po civilizaciju, dajući precizne podatke o svim njihovim pokoljima Ilira i Tračana. Navodi da je u tim pokoljima pobijeno ili odvedeno u roblje preko 4 miliona ljudi ili većina tadašnjeg stanovništva rimske provincije Dalmacije tj. Ilirije.

U 10. vijeku bizantski car Konstantin Porfirogenet, koji je prema istočnim izvorima bio i historičar, na području Hercegovine bilježi tri ranosrednjovjekovne kneževine: Paganiju, Zahumlje i Travuniju. Prvi poznati knez u Zahumlju bio je Mihovil Vičević (910 - 950). Kasnije Zahumlje navodno potpada pod vlast hrvatskih vladara Tomislava i Krešimira.






Bosanska banovina
Sa uticajem vanjskih političkih situacija (najčešće Bizantije), i u Bosni se počelo raspadati rodovsko-plemensko društvo. Tako je do kraja 9. vijeka tadašnja Bosna postala država sa razvijenim feudalnim karakteristikama. Od početka 12. vijeka javlja se bosansko plemstvo koje je nastalo od rodovsko-plemenskih starješina. Prema ekonomskoj moći, vladajući stalež se dijeli na: velmože, vlastelu i vlastelčiće. Oni su uživali feudalne posjede koji su dobijani od ratnih zasluga, po uvjetu da po potrebi vrše vojnu službu.






Doba Bana Kulina

Želeći poslovnu saradnju sa susjedima, kako i međusobno pripomaganje u ratovima, Ban Kulin 1189. godine sa Dubrovačkom republikom na čelu sa knezom Krvašem, sklapa trgovački ugovor. Vrijeme Kulina označilo je potpadanje pod uticaj Bizanta, pa je zemljom uglavnom vladao mir. Skovana je i navodno narodna, a u biti sentimentalna poslovica koja glasi "za Kulina bana i dobrijeh dana". Krajem 12. vijeka počinju optužbe da Kulin štiti heretike (tj. nevjernike). To nije odgovaralo papi Inocentiju III koji je želio uništiti Crkvu bosansku, te poziva ugarsko-hrvatskog kralja na križarski pohod. Uviđajući kakva opasnost prijeti Bosni, Ban Kulin u prisustvu velikog broja podanika Crkve bosanske pred papinim izaslanikom na Bilinom polju kod Zenice 1203. godine javno prihvata učenje Crkve kakvo propovijeda Rim.

Kao nasljednik Kulinov 1230. pominje se Ban Matej Ninoslav. On je nakon niza ratova Bosni priključio Livno, župu Neretvu, te Ustipraču.
Dinastija Kotromanića

Ninoslava je nasljedio ban Stjepan I (1290). Novi bosanski ban imao je vlast samo uz obale Drine, tako da je navedeno stanje iskoristio moćan hrvatski feudalac Pavle Šubić, ban Hrvatske i Dalmacije, te svoju vlast proširio i na veći dio Bosne. Sin Pavla Šubića, Mladen, naslijedio je očeve titule i teritorije, te se starao i o budućem bosanskom banu Stjepanu II Kotromaniću. 1322. godine Stjepan II napušta staratelja te ratuje protiv njega na strani hrvatsko-ugarskog kralja Karla Roberta i drugih hrvatskih plemića. Uz njihovu pomoć protjerao je porodicu Šubića, te uspostavio vlast nad cijelim teritorijom Bosne. Svoj najveći uspon Bosna je doživjela za vrijeme svoga zadnjeg bana Tvrtka I (1353 - 1391). Nakon krunisanja Tvrtka I u Milama kod Visokog, 1377. godine, Bosnom vladaju kraljevi.




Bosansko kraljevstvo


Dvovlašće u Bosni između bana Stjepana Kotromana i plemićke porodice Šubić se nastavlja i poslije trenutka kada vlast nad dijelovima Bosne, kojima vlada ban Kotroman, 1314. godine preuzima njegov sin ban Stjepan II Kotromanić. Šubići čak pokušavaju potpuno samovoljno prisvojati titulu "ban bosanski" i pretendirati na cjelokupnu teritoriju Bosne, ali ih Stjepan II i u tome ubrzo definitivno sprječava i već 1322. godine izbacuje plemićku porodicu Šubić iz Bosne, te uspostavlja potpunu vlast u Bosni.
Teritorijalno širenje Bosne

Uskoro ban Stjepan II. Kotromanić pridodaje Bosni područje Huma (danas Hercegovina), te cijela teritorija od Neretve do Cetine postaje dio Bosne. Ban Stjepan II Kotromanić također pripaja Bosni i veliki dio Dalmacije, i to od Dubrovnika do Splita, a Bosni pripaja također i Donje krajeve (Krajina), Usoru i Soli.

Ban Stjepan II. Kotromanić podržava Crkvu Bosansku, što ga dovodi u sukob s Papom, te da bi ga odobrovoljio pristaje 1340. godine da dâ veoma veliku slobodu djelovanja franjevcima u Bosni, te i on sam službeno prelazi na katoličanstvo u aprilu 1347. godine, kada šalje pismo papi, u kome zahtijeva od njega da poveća broj obučenih katoličkih svećenika u Bosni. Franjevci ubrzo formiraju Bosanski franjevački vikarijat čije će sjedište od 1340. biti u Milama, koji se vrlo brzo širi i uključuje u sebi mnogo veću teritoriju od bosanske države, pružajući se sve do Rumunske, tako da već 1385. godine Bosanski franjevački vikarijat uključuje u sebi 35 franjevačkih samostana, od kojih su pak samo 4 bila na teritoriji Bosne. Udajom svoje kćerke Elizabete 1353. godine za ugarskog kralja Ludovika I., tada jednog od najuticajnijih evropskih vladara, podigao je ugled Bosni i lozu Kotromanića približio svijetu više evropske politike.

Te iste 1353. godine, Ban Stjepan II. Kotromanić je umro, a sahranjen je u franjevačkom samostanu u Visokom. Po njegovoj smrti na vlast dolazi bizantska marioneta Tvrtko I Kotromanić koji u tome trenutku ima samo 15 godina te ima velikih problema sa sređivanjem odnosa izmedju bosanskog plemstva. Ugarska na čelu s kraljem Ludovikom I pokušava iskoristiti Tvrtkovu mladost u svojim pretenzijama na Bosnu. Nakon što je zahvaljujući uticaju svog patrona Bizanta potvrdio svoje mjesto u Bosni, Tvrtko pripaja Bosni veliki dio Srbije, uključujući područje današnjeg Sandžaka, zatim Zetu i južnu Dalmaciju, uključujući jadransku obalu od Dubrovnika do Boke Kotorske.




Tvrtko I Kotromanić, prvi bosanski kralj

U sklopu svih ovih uspjeha Tvrtko se kruniše kraljem Bosne 1377. godine u mjestu Mile kod Visokog (današnji Arnautovići), što je krunidbeno mjesto i svih kasnijih bosanskih kraljeva. Po smrti ugarskog kralja 1382. godine izbijaju nemiri na područjima dalmatinske obale, te kralj Tvrtko koristi tu priliku i šalje bosansku vojsku u taj dio Dalmacije, te preuzima potpunu kontrolu nad cijelom Dalmacijom, zajedno sa ostrvima i pripaja Bosni Split, Trogir, Šibenik, te ostrva Brač, Korčulu i Hvar. U zadnjem desetljeću svoje vladavine, kralj Tvrtko je suočen s upadima Osmanlija u Bosnu, prvo u jesen 1386. godine, te u ljeto 1388. godine kod Bileće, kada Bošnjani na čelu s knezom Vlatkom Vukovićem pobjeđuju Osmanlije. Iz bitke na Kosovu Bošnjani se vraćaju bez dramatičnih gubitaka. Poslije Tvrtkove smrti 1391. godine ponovo nastupa nestabilna politička klima u Bosni, prouzrokovana i opet ugarsko-bizantskim rivalstvom koje po ko zna koji put zavađa bosansko plemstvo. Ovo rezultira čestom promjenom bosanskih kraljeva, a i Ugarska također pokušava iskoristiti priliku u svojim pretenzijama na Bosnu.




Politička nestabilnost i napadi Osmanlija

Neposredno poslije Tvrtkove smrti, 1391. godine, novi bosanski kralj postaje Tvrtkov rođak Stjepan Dabiša. 1394. godine, nakon što u Ugarskoj dolazi na vlast kralj Sigismund Luksemburški, te bosanski kralj Stjepan Dabiša gubi kontrolu nad sjevernim dijelom Hrvatske, Slavonije i nad dijelovima Dalmacije, koje osvaja novoustoličeni ugarski kralj. Ponovno narastanje opasnosti od Ugarske tjera bosansko plemstvo da za novoga kralja Bosne proglasi Stjepana Ostoju, koji je bio veoma prougarski orijentiran. 1404. godine bosansko plemstvo skida sa vlasti prougarski orijentisanog kralja Bosne Stjepana Ostoju, te na njegovo mjesto postavlja probizantijski orijentisanog Tvrtka II., inače izvanbračnog sina kralja Tvrtka I. Ugarski kralj Sigismund Luksemburški povede 50.000 vojnika na Bosnu i u masakru na Doboru 1408.pobije skoro cijelu bosansku aristokratiju, nekih 200 porodica među kojima sve generale i admirale. Bivšem kralju Bosne Stjepanu Ostoji daje vojnu pomoć da ovaj ponovo uspostavi svoju vlast 1409. 1414. godine na geopolitičkoj sceni pojavljuje se Osmansko carstvo. Ono podržava probizantsko bosansko plemstvo i proglašava da priznaje samo Tvrtka II kao legitimnog kralja Bosne, te ubrzo dolazi do sukoba izmedju Stjepana Ostoje i Ugarske s jedne strane i Tvrtka II. i Osmanskog carstva s druge strane. Stjepan Ostoja i njegovi ugarski pomagači bivaju poraženi u srednjoj Bosni 1415. godine, mada se on nekako održava na vlasti. Poslije njegove smrti njegov sin Stjepan Ostojić postaje kraljem Bosne, da bi konačno 1420. godine kralj Tvrtko II. ponovno preuzeo bosansko prijestolje.
Propast bosanske države

Tvrtko, pak, ostaje na vlasti sve do svoje smrti 1443. godine, a njegovu vladavinu karakterizira obnova bosanskih gradova i jačanje uticaja franjevaca u Bosni. Po njegovoj smrti, 1443. godine bosansko plemstvo postavlja na vlast kralja Stjepana Tomaša. Najmoćniji bosanski plemić na teritoriji Huma, Stjepan Vukčić Kosača, odbija u početku priznati Stjepana Tomaša za novog kralja Bosne, što je rezultiralo sukobom unutar Bosne po tom pitanju, a taj sukob okončava 1446. godine učvršćivanjem pozicije kralja Tomaša, mada bosanski plemić Stjepan Vukčić Kosača nastavlja imati vrlo jak uticaj na jugu Bosne, tj. na području Huma. Ovo se oslikava u činjenici da 1448. godine daje sebi titulu "Hercog" i navodno po toj njegovoj tituli ovaj dio Bosne postaje kasnije poznat kao "Hercegovina". 1461. godine, Stjepan Tomašević, sin kralja Tomaša, postaje novi kralj Bosne. On se suočava s jakom prijetnjom od osmanskih osvajača i njihovim pretenzijama prema Bosni, te upućuje svoj apel za pomoć u odbrani od Osmanskog carstva. Ugarski kralj obećava pomoć Bosni 1462. godine, poslije čega kralj Stjepan Tomašević odbija platiti danak Osmanskom carstvu, čime je uvjetovala mir u Bosni. Godinu dana poslije, 1463. godine velika osmanska vojska, pod komandom Mehmeda II Osvajača napada Bosnu.

Bosanska kraljevska tvrđava Bobovac bila je prva koja je pala, 20.juna 1463. godine, nakon čega kralj Stjepan Tomašević prelazi u tvrđavu u Ključu. Opkoljen osmanskim snagama odlučuje da se preda, nakon čega biva pogubljen. Poslije toga Bošnjani sklapaju neku vrstu mirovnog sporazuma sa Osmanlijama i u samo sedam dana predaju ključeve od još 20 tvrđava širom Bosne.




Osmanlijsko doba
Osmanlijsko carstvo je bilo u svojoj suštini vojna organizacija koju su interesirala samo nova osvajanja i ubiranje poreza, te je njen administrativni sistem bio dizajniran za osiguravanje prevashodno dvije stvari: ljudstva za vojsku i novac za njeno plaćanje. Ovaj administrativni sistem je bio vrlo revnosno provođen, prvenstveno kroz porezne registre stanovništva iz kojih se mogu vidjeti, što se Bosne tiče, dvije stvari: proces prelaženja Bošnjaka na islam, jer su ovi porezni registri razvrstavali Bošnjake po vjeroispovjesti, a također se iz njih može vidjeti i to da u Bosni nije bilo nikakvog masovnog doseljavanja Osmanlija ili bilo koga drugog, koje bi značajno promjenilo etničku sliku Bošnjaka.

Bosanski ejalet

Godine 1527. uspostavlja se Bosanski ejalet koji 1580 prerasta u Pašaluk Bosna. Unutar Osmanlijskog carstva, pašaluk je bio najveća društveno politička jedinica, koja se sastojala iz više sandžaka, u slučaju Bosne osam. Bosanski ejalet je bio pod upravom beglerbega, a uključivao je u sebi okupirane dijelove današnje Bosne i Hercegovine, plus neke dijelove današnjih Hrvatske, Crne Gore i Srbije. Dok su susjedne zemlje bile rascjepkane na više ejaleta, Bosna ostaje jedinstvena zemlja i zadržava svoj teritorijalni integritet kroz cijelo vrijeme osmanlijske okupacije. Prvo sjedište Bosanskog ejaleta je od 1527. bilo u Banjoj Luci,koje se 1639. godine seli u Sarajevo, zatim u Travnik 1697. godine i opet u Sarajevo 1850. godine.

Na vojnom planu u ovom periodu Bošnjaci služe kao "topovsko meso" okupatorima, bivaju regrutirani i učestvuju u mnogim ratovima koje je vodilo Osmanlijsko carstvo; od rata protiv Austrije od 1593. do 1603., rata sa Venecijom (Mlecima ili Bnecima) od 1640. do 1669. godine, te ponovo protiv Austrije 1663. godine, poslije čega dolazi do primirja, koje traje sve do 1683. godine, kada se rat nastavlja. U periodu od 1684. do 1687. godine Austrijanci postepeno osvajaju Mađarsku, koja je uglavnom bila pod vojnom kontrolom bosanskih spahija, što je prouzročilo veliku migraciju Bošnjaka iz Mađarske u Bosnu. Također, Venecija je izvršila veliki napad na Bosnu 1685. godine, koji je bio odbijen. Potom se, 1697. godine, događa jedna od najtežih invazija na Bosnu od strane Austrijske vojske pod komandom princa Eugena Savojskog. Poslije pobjede u južnoj Mađarskoj, oko 6000 austrijskih vojnika dopire do Sarajeva i njegove branitelje zatiče potpuno nespremne za borbu, te 23. oktobra 1697. godine gotovo potpuno spaljuju grad koji je tada bio sjedište Bosanskog ejaleta sa preko 120 džamija. Austrijska vojska se povlači, a sam rat sa Austrijancima se završava tako što dolazi do sklapanja "Karlovačkog mira", u Sremskim Karlovcima 1699. godine. Ovaj rat je bio prvi veliki vojni poraz Osmanlijskog carstva, jer Mađarska i Transilvanija bivaju prepušteni Austriji, a veliki dio Dalmacije i Grčka prelaze pod nadzor Venecije. Rezultat proteklih ratova sa Venecijom i Austrijom, odnosno gubljenje velikog teritorija, bio je veliki udarac za Osmanlijskom carstvu, koje je "jedva dočekalo" prvu priliku da ponovo započne rat sa Venecijom, što se i dogodi 1714. godine, poslije kršenja određenih odredaba "Karlovačkog mira" od strane Venecije. Austrija ponovno postaje saveznik Veneciji te bilježe veliku pobjedu kod Novog Sada (Petrovaradin) 1716. godine, dok su svi njihovi napadi na Bosnu bili uglavnom uspješno odbijeni. Poslije toga dolazi do sklapanja novog mira u Požarevcu 1718. godine, poslije čega Austrija i Venecija uzimaju neke dijelove Bosne, te se uspostavlja današnja jugozapadna granica Bosne.



Sve ovo je rezultiralo da Turska Imperija povisuje poreze prema Bošnjacima, te se događaju velike pobune protiv Osmanlijskog carstva 1727., 1728., 1729. i 1732. godine. Sljedeća veoma bitna godina jeste 1736., kada Austrija krši primirje i napada Bosnu, ali njena vojska biva totalno poražena u bitci kod Banja Luke, te dolazi do novog primirja 1739. godine, kada se uspostavlja današnja sjeverna granica Bosne. Zatim, ponovno dolazi do velikih ustanaka Bošnjaka protiv Osmanlijskog carstva, koje se događaju 1745. i 1747. godine, a poslije velikog ustanka u Mostaru 1748. godine, sultan šalje pismo "upravitelju" Bosne, Mehmed-paši, koje je sadržavalo samo jednu rečenicu: Bosna mora biti ponovo osvojena! Mehmed-paša se brutalno suprotstavlja ustanicima poslije te naredbe i postepeno uspostavlja mir u zemlji, iako je područje Mostara kasnije ponovno nastavilo biti centrom nezadovoljstva prema Istanbulu, tako da je Mehmed-paša bio prisiljen da šalje veliku vojsku na Mostar 1768. godine. Godine 1788. je razvijen plan o osvajanju Balkana od strane ruske carice Katarine Velike i austrijskog cara Josipa II., te oni ubrzo naređuju napad na Bosnu. Na početku rata obećavaju da će poštivati slobodu vjeroispovijesti svim Bošnjacima muslimanima, ukoliko polože oružje i predaju se, a također su se nadali i velikoj potpori Bošnjaka katolika i Bošnjaka pravoslavaca u cijelom tom planu. Kada, 1788. godine, ulaze u Bosnu, jedan mali dio Bošnjaka pristupa austrijskoj vojsci, ali velika većina Bošnjaka svih vjera pruža žestok otpor Austrijancima na samoj granici Bosne, ne dopuštajući njihov daljni prodor. Bošnjacima je išla na ruku činjenica da zbog te agresije i Rusija i Austrija bivaju izloženi velikom diplomatskom pritisku, te konačno odustaju od te agresije 1791. godine, a zauzvrat sultan odobrava austrijskom caru zvanični status "zaštitnika kršćana" koji žive unutar Osmanlijskog carstva.

U vrijeme sklapanja "Karlovačkog mira" 1699. godine, u Bosni je bilo 12 kapetanija, da bi krajem 18. vijeka njihov broj porastao na 32, pokrivajući praktično cijelu Bosnu. Kapetanije su postojale jedino u Bosni. U svojoj suštini, kapetanije su predstavljale skoro apsolutnu nezavisnost Bosne, što se tiče lokalne uprave, dok se još uvijek morao plaćati porez Osmanlijskom carstvu, ali nisu više stranci direktno vladali, nego sami Bosanci, što je predstavljalo značajan pomak ka nezavisnosti Bosne i činilo je veoma privilegiranom u odnosu na sve ostale zemlje koje su bile pod osmanlijskom okupacijom. 1813. godine sultan pokušava da umanji ovu nezavisnost, te šalje u Bosnu Siliktar Ali-pašu, koji je imao zadatak da započne proces ukidanja kapetanija u Bosni. Sultan uskoro šalje veliku vojsku, sačinjenu od turskih i albanskih vojnika da pokore Sarajevo, a također 1820. godine izvršeni su napadi na Mostar i Srebrenicu, te su ubijena dva kapetana: iz Banja Luke i Dervente.


Veliki ustanak i borba za autonomiju


Godine 1831. diže se veliki ustanak Bošnjaka na čelu sa Husein-kapetanom Gradaščevićem za autonomiju Bosne. Te iste godine bosanska vojska, sa Husein-kapetanom Gradaščevićem na čelu, osvaja Travnik i zarobljava vezira, te ga javno ponižava, tjerajući ga da skine novu "reformsku" odjeću i obuče tradicionalnu nošnju. Zatim bosanska vojska sa preko 25.000 vojnika nanosi značajan poraz Velikom veziru na Kosovu, a 12. septembra 1831. godine u Sarajevu i zvanično proglašava autonomiju Bosne. To je praktično značilo punu nezavisnost Bosne iako je diplomatski poručeno sultanu da će se on i dalje biti smatran vrhovnim vladarom Bosne. Sultan potom uspijeva unijeti neslogu među Bošnjake među kojima nalazi izdajnike u liku Ali-age Rizvanbegovića i Smail-age Čengića. Šalje veliki vojni kontigent od preko 30.000 vojnika na Sarajevo, pa bosanska vojska doživljava veliki poraz u maju 1832. godine. Husein-kapetan Gradaščević se povlači u Austriju. Pokret za autonomiju odnosno punu nezavisnost Bosne, biva ugušen tek 1850. godine. 1836. godine nekoliko kapetana iz okoline Bihaća diže ustanak koji je krvavo ugušena od strane vojnih trupa iz Anatolije. Sljedeći ustanak se desio 1840. godine kada ponovo Vezir biva istjeran iz Travnika, ali je i taj ustanak ubrzo ugašen od strane regularnih okupatorskih trupa. 1850. godine sultan salje u Bosnu Omer-pašu Latasa, koji do kraja 1850. godine uspostavlja potpunu kontrolu nad Bosnom i ukida kapetanije, te uvodi novi sistem vlasti koji je dijelio zemlju na 9 oblasti. Svaka oblast je bila pod vlašću kajmakama. 1875. godine izbija Hercegovačka buna i brzo se razvija u pravi ustanak koji ima zapažene rezultate.
Aneksija Bosne od strane Austrougarske

Godine 1877. Rusija, zajedno s Austrijom, proglašava rat Osmanlijskom carstvu i već početkom 1878. godine Rusi dolaze skoro do Istanbula, poslije čega dolazi do primirja, gdje su Rusi bili ti koji su diktirali uvjete, koji su,naravno, išli puno više njima u prilog, nego njihovim saveznicima Austrijancima. Po ovome sporazumu Rusija osigurava Bugarskoj da se znatno proširi i dobije gotovo punu autonomiju od Osmanlijskog carstva. Bosna, pak, je po tome dogovoru ostala dijelom Osmanlijskog carstva, uz velike reforme, i po članku 14. toga sporazuma bosanski prihodi se od tada, pa u naredne tri godine, moraju trošiti isključivo u bosanske svrhe. Ova situacija je bila prilika za Bošnjake da ponovo pokrenu pitanje autonomije Bosne, što je u međunarodnim krugovima navodno shvaćeno kao opasnost od novih sukoba, tako da ovaj mirovni sporazum biva korigiran u julu 1878. godine u Berlinu, na čuvenom "Berlinskom kongresu" gdje je odlučeno da Bosna, iako teoretski i dalje pod osmanlijskoj okupacijom, bude administrirana od strane Austro-Ugarske.