Posljednji kovači s Drine

Duže od dvije decenije Goraždanin Vahid Halilović u svojoj skromnoj radionici čuva zanat, koji je pred izumiranjem. Kao i u drugim oblastima, savremene tvornice i serijska proizvodnja potiskuju ručno izrađene proizvode pa se kovačkim poslom u gradu na Drini bave samo dvojica zanatlija.
Žar i snaga

- Kovač sam od 1993. godine, ali sam čari ovog umijeća otkrio još kao dječak, jer je otac čitav svoj život proveo uz kovačnicu, mijeh i nakovanj. Kada je počela agresija na BiH, u brigadi u kojoj sam bio, ukazala se potreba za pravljenjem alata za kopanje tranšea i potkovica za konje. Odmah sam se prijavio i tako je sve počelo – govori nam Halilović.

U oronuloj radionici Vahid i danas kuje istim žarom i snagom kao i prije 20 godina.

– Zadovoljstvo je od obične armature napraviti potkovicu, koja ima svoju svrhu i koja mnogo znači ljudima koji imaju konje. Pravim kosijere za čišćenje korova, kazme, krampe, motike, havane za rezanje duhana, klanfe, dosta toga, ali najčešće popravljam sjekire. To najviše treba, a i ja sam nekako u tome najbolji. Termičku obradu metala sam ispekao, znam “u bobu” ocijeniti materijal, koji je čelik u pitanju. To se određuje iskrom ili turpijom. Ja to osjetim turpijom i znam koji kal trebam dati da bi sjekira izdržala, da bude čvrsta, da se ne krza i da se može oštriti – govori nam Halilović o svom poslu, u kojem zaista uživa.

Dotrajala radionica

Dotrajalu radionicu izgradio je prije rata, a danas plaća zakup zemljišta na kojem se ona nalazi. Desi mu se, kaže, da mu nakovanj zahrđa, jer bez posla bude i po pola godine, ali obaveze mora uredno izmiriti svakog mjeseca.

Mladi su nezainteresirani

Od kovačkog zanata moglo bi se, kaže Vahid Halilović, živjeti kada bi obaveze bile manje. Iako među mladima ne postoji interesiranje, pronašao bi i školovao nasljednika kada bi uspio dobiti pomoć da sanira krov radionice ili da je izgradi na drugoj lokaciji.